ŽUPA TOMISLAVGRAD (SV. MIHOVIL ARKANĐEL)

Web: http://www.samostan-tomislavgrad.info/

Župnik: Fra Slaven Brekalo

Kontakt: +387 34/352-091

                +387 34/352-447

E-mail: zupa.duvno@biskupija.md-tm.ba

Podružne crkve: Stipanjići, Kovači, Širokovac

Foto: Robert JOLIĆ, ŠEMATIZAM HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE, Mostar, 2012., str. 245, 247, 248, 249, 251

O župi

Opći pregled

Danas je župa Tomislavgrad (Duvno) središnja i najveća župa na podučju općine Tomislavgrad. Obuhvaća središnji dio općine i ima župljana gotovo koliko svih ostalih devet župa skupa. Najviše je vjernika u gradiću Tomislavgradu, a župi pripadaju i sljedeća sela: Kovači s Ponorom, Tubolja, Stipanjići, Jošanica, Podgaj, Kolo, Blažuj, Eminovo Selo, Buhovo, Mokronoge, Luk, Kuk, Sarajlije, Letka, Vedašić, Oplećani, Srđani i Ćavarov Stan, dok je brdsko naselje Vučipolje iznad Stipanjića već napušteno. Župa je nastala 1828. podjelom stare župe Duvno na dva dijela: Seonica (matica) i Mokronoge (sjedište nove župe, koja je od 1828. do 1839. imala status samostalne kapelanije, a otada do danas župe). Mokronoge je izabrano kao novo središte jer je franjevcima bio zabranjen ulazak u grad Županj-Potok (Županjac), u kojemu su i gospodari i gotovo isključivi stanovnici bili muslimani. Stoga su se franjevci nekoliko desetljeća zadržali u Mokronogama, sve dok 1861. nisu našli načina da dosele u grad, točnije na rub grada (na mjesto između današnjega staračkog doma i pravoslavne crkve). Valja naglasiti da je župa mijenjala ime onako kako je mijenjala sjedište ili kako je gradić Tomislavgrad mijenjao ime – što danas može stvoriti zabunu. Tako se župa zvala Mokronoge, Županjac, Duvno i Tomislavgrad. Riječ je o posve istoj župi. Od te se župe 1864. odcijepila župa Šuica, a 1967. župi se pripojilo selo Kovači, koje je dotada pripadalo župi Bukovici. Otada župa ima današnje granice.

Poznato je da je duvanjsko područje bilo nastanjeno u pretpovijesti, a svoj je vrhunac doživjelo u predrimsko doba, kada su Duvnom i mnogo širim područjem, sve do Jadranskoga mora, gospodarili Delmati, hrabro ilirsko pleme, koji su “glavni grad”, točnije utvrdu zvanu Delminum, imali upravo na rubu Duvanjskoga polja, na hrptu planine Liba, između današnjih sela Borčana i Kongore. Znanstvenici do danas nisu s potpunom sigurnosti riješili enigmu rimskoga Delminiuma: je li se nalazio u Borčanima ili pak u Tomislavgradu. Svakako, duvanjski župnik fra Anđeo Nuić krajem 19. st. pronašao je ostatke neke velike građevine na crkvenome imanju, na mjestu današnje bazilike i samostana u Tomislavgradu. Istraživanja je do kraja doveo poznati arheolog Carl Patsch i utvrdio da se tu nalazio rimski forum, prema čemu je zaključio da je u današnjemu Tomislavgradu postojao rimski municipij, sagrađen od početka 1. st., dakle po konačnome pokorenju slobodoljubivih Delmata. Upravo su po Delmatima i delmatskome ratnom savezu, koji im je zadavao toliko muke tijekom 170 godina ratovanja, Rimljani svoju pokrajinu Ilirik prozvali Dalmacijom. U brojnim duvanjskim naseljima postoje do danas sačuvani bezbrojni ostatci iz delmatskoga razdoblja (pogotovo gradine i tumuli), kao i iz rimskoga razdoblja (municipij i poganski hram na Karauli u Tomislavgradu, nadgrobne ploče s natpisima, žrtvenici, putokazi, ostatci cesta i brojni drugi nalazi) koji nedvojbeno potvrđuju da je to područje bilo vrlo dobro i naseljeno i važno kako za Delmate tako za Rimljane.

Kršćanstvo se na duvanjskome području ukorijenilo vrlo rano, o čemu svjedoče pronađeni ostatci osam kasnoantičkih bazilika na području današnje duvanjske općine. Još je značajniji osnutak Delminijske biskupije krajem 6. st. U turbulentnim stoljećima koja su slijedila ta je biskupija bila rijetko popunjena, ali je spomen na nju ostao živ sve do ponovne uspostave krajem 13. ili početkom 14. st. Konačno je nestala u drugoj polovini 17. st., u najtežim vremenima za katolike pod turskom vlasti, ali je njezino ime sačuvano najprije u naslovu bosanskih apostolskih vikara, koji su u svome naslovu neizostavno spominjali i “nekoć Duvanjsku biskupiju” (ac olim Episcopatus Dumnensis), a od 1881. u imenu nove Mostarsko-duvanjske biskupije.

Materijalna izgradnja

Prva župna kuća bila je sagrađena u selu Mokronogama, u kojemu je župnik boravio od 1828. do 1861. godine. Po sjedištu se ta nova mjesna kapelanija, a od 1839. župa, nazivala Mokronoge. O toj prvoj župnoj kući nemamo nikakvih podataka, pa čak nije sigurna ni predaja gdje se ona nalazila u selu. Svakako, franjevci su gledali prigodu da bi se preselili u središte te župe, kako političko tako geografsko, a to je bio grad Županjac. Prije 1860. franjevački je samostan na Širokome Brijegu, pod koji su spadali i duvanjski franjevci, kupio zemljište na rubu grada s nakanom da bi se tu sagradila nova župna kuća. Kuću je na tome zemljištu sagradio župnik fra Franjo Primorac 1861. “svojom posebnom okretnošću i uz sudjelovanje puka” (Bakula). U potpunom dovršenju kuće spriječila ga je smrt 1862. godine. Pokopan je na groblju Vučkovine iznad Mokronoga. Njegov nasljednik zastalno se preselio u grad. Kuća je bila pristojna i solidno građena. Imala je uređene sobe za četvoricu svećenika, a godine 1866. u toj su kući franjevci otvorili i školu za katoličku djecu. Uskoro je međutim, već sljedeće godine (1867.), sagrađena druga kuća u neposrednoj blizini koja je služila kao škola. To je bila prva škola na duvanjskome području, a u njoj su djecu poučavali franjevci, sve dok austrougarske vlasti nisu 1882. preuzele škole i u njih postavile državne učitelje. U župnoj kući franjevci su boravili gotovo punih 80 godina, sve dok 1940. nije sagrađen samostan na drugome mjestu, koji je iste godine blagoslovljen i u koji su preselili svi svećenici iz stare župne kuće. Od te stare kuće, škole i crkve danas nije preostalo nikakvih tragova, dapače ni temelja.

Franjevački samostan građen je na lokalitetu Crkvina, ispod groblja Karaule, na zemljištu koje je kupio još župnik fra Grgo Jovanović oko 1890. godine. O samostanu je bilo riječi već ranije (gl. ovdje, str. 78-80), pa ćemo se ovdje zadržati samo na crkvenim zdanjima.

U Mokronogama nije bilo nikakve crkve, nego su se mise slavile u kućnoj kapeli, a nedjeljom i svetkovinama, kada je to vrijeme dopuštalo, na seoskim grobljima, osobito na obližnjemu groblju Vučkovine. Izgradnja crkve u Tomislavgradu započela je još prije preseljenja župnika 1862. godine u novu kuću. Započeo ju je fra Filip Ćorić 1860. godine, kada je položen kamen temeljac, a dovršena je brigom fra Petra Kneževića 1865. godine. Bila je duga 30, a široka 15 lakata. Iste je godine nabavljeno i jedno zvono, koje je podignuto na drvene grede, kako je bilo uobičajeno u ono vrijeme. To je zvono sljedeće godine blagoslovio biskup fra Anđeo Kraljević. “Tako to zvono, iako nije prvo od unijetih u Hercegovinu poslije četiri stoljeća sužanjstva, od posvećenih je ipak prvo” (Bakula). Ta crkva na brežuljku služila je kao župna crkva sve do izgradnje veličanstvene bazilike na Crkvini, koja je blagoslovljena 1940. Od stare crkve ostala je samo jedna slika: iza crkve je zvonik, a ispred župna kuća i škola. Crkva je bila sagrađena na klizavu terenu pa je zbog toga bila nestabilna i predstavljala opasnost. Temeljito ju je učvrstio i preuredio župnik fra Petar Kordić 1878. godine. Pa ipak je svake godine postajala sve neuglednijom i nedostatnijom za vjernički puk, tako da ju je Milutin Mayer 1924. godine usporedio sa skladištem.

Izgradnje nove crkve prihvatio se najveći duvanjski graditelj u povijesti fra Mijo čuić, koji je 1914. imenovan župnikom u Duvnu. Već početkom 1917., još tijekom rata, izdan je proglas na hrvatski narod o izgradnji bazilike s hospicijem (“motelom” za posjetitelje) u prigodi proslave 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava, za kojega je ondanja historiografija držala da se krunio 925. godine na Duvanjskome polju. Taj je pothvat stostruko nadilazio ondanje skromne financijske mogućnosti duvanjskih seljaka, pa je fra Mijo zamislio da se projekt može ostvariti samo uz pomoć svih Hrvata u domovini i svijetu. Sam je 1920./1921. godinu dana proboravio u Americi prikupljajući priloge od hrvatskih odseljenika, povezao se s Društvom hrvatskoga zmaja u Zagrebu i vrlo utjecajnim crkvenim i političkim osobama onoga vremena, kao i s poduzetnicima. Plan crkve s hospicijem besplatno je izradio jedan od najpoznatijih arhitekata onoga vremena ing. Stjepan Podhorsky, koji je i osobno u više navrata dolazio u Duvno na gradilište. Gradnja je započela postavljanjem kamena temeljca 1924., ali od brzoga dovršetka koji je fra Mijo priželjkivao nije bilo ništa. Crkva je konačno bila uređena, iako ne i iznutra u potpunosti, tek 1940., uz teške muke i odricanja. Te je godine, skupa s novosagrađenim samostanom (od hospicija se odustalo još 1930.), crkva svečano blagoslovljena. Međutim i fra Mijo i njegovi veliki građevni uspjesi doživjeli su tragičnu sudbinu na kraju rata i u poraću: on je uhićen i 1946. osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu, “Hrvatski dom” u blizini bazilike i samostana je u bombardiranju potpuno srušen i nikada kasnije nije obnovljen, a bazilika i samostan su teško oštećeni u bombardiranju britanskoga zrakoplovstva u listopadu 1944. Kasnije su teškom mukom obnavljani. Bazilika je ugrubo i nepotpuno uređena tek 1957. Tada je prekrivena i zaštićena od daljega propadanja. Namjesto veličanstvene kupole podignut je tek krov na “četiri vode”. Potpuno uređenje uslijedilo je tek od 1980., za gvardijana fra Ante Perkovića. Crkva je uređena po izvornim nacrtima, kupola je opet podignuta, a prvi put je potpuno uređena i ponutrica, po ideji slovenskog arhitekta Franca Kvaternika. Crkva je zasjala u punome sjaju, a osobiti su joj uresi slika Vlaha Bukovca “Isus prijatelj malenih”, najveće i najbolje orgulje u Bosni i Hercegovini (dar don Ante Bakovića) te vitraji, rad poznatoga umjetnika Virgilija Nevjestića, kao i prezbiterij koji je čitavi urađen u kamenu. Sva troja ulazna brončana vrata urešena su reljefima akad. kipara Jure Žaje.

Područne crkve

Osim župne crkve u župi postoje i tri područne crkve: u Stipanjićima, Kovačima i na Širokovcu (između Luga i Kuka, ispod planine Ljubuše). Najstarija je crkva u Stipanjićima, posvećena sv. Stjepanu Prvomučeniku. Radovi su otpočeli 1970., a crkva je dovršena tijekom sljedećih dviju godina. Blagoslovljena je 7. siječnja 1973. Uz crkvu je 1982. dograđen lijepi i vitki zvonik. Godine 1986. postavljen je novi, bakreni krov. Crkva je potpuno preuređena u novije vrijeme, pod vodstvom gvardijana fra Ljube čuture. Radovi su završeni 2007., a crkva je dobila potpuno novi izgled. Pogotovo je lijepo uređena ponutrica. Kasnije je crkva i osvijetljena te vrlo lijepo izgleda noći.

U Kovačima su radovi na maloj područnoj crkvi započeti 1976. na imanju koje su darovale tri obitelji Perković. Najprije je poravnato zemljište, a onda zakopani temelji. Rađena je po planu ing. fra Pija Nuića (potpuno ista kao zavjetna crkvica sv. Ivana u Rošku Polju). Grubi radovi završeni su iste godine. Godine 1979. crkva je pokrivena bakrom, ali je 1986. snažni vjetar jednostavno iščupao i odnio čitavi krov, pa je postavljen novi. Godine 1995. je lijepo i funkcionalno uređeno crkveno dvorište s parkiralištem. Crkva je posvećena Prečistomu Srcu Marijinu.

Radovi na područnoj crkvi na Širokovcu započeli su 1990., prema planu arhitekta Franca Kvaternika. Crkva je podignuta i pokrivena tijekom 1990. i 1991. Rat je prekinuo dalju izgradnju. Mise su slavljene u kripti sve do 1995., kada je ponutrica grubo uređena i osposobljena za službu Božju. Potom se nastavilo s finim radovima. Crkva je blagoslovljena 2000. i posvećena Gospi Kraljici Hrvata. Najviše su se oko izgradnje zauzeli gvardijani fra Gabrijel Mioč i fra Mirko Bagarić. Konačno su crkva i okoliš vrlo kvalitetno uređeni za gvardijana fra Ljube čuture. Radovi su dovršeni 2006. godine.

Kretanje stanovništva

Prema prvome sačuvanom popisu katoličkoga pučanstva u Bosni i Hercegovini iz 1742. na području današnje duvanjske župe živjela su tek 753 katolika u 77 domaćinstava. Godine 1768. na tom je području bilo 9 nastanjenih sela, u kojima je živjelo 759 katolika u 82 kuće. Prema popisu biskupa Miletića god. 1813. tu su živjela 1232 katolika. Broj u sljedećim desetljećima nije previše rastao zbog razorne kuge iz 1815. godine. Tako 1844. na području današnje župe živi 1441 katolik u 199 kuća. Godine 1867. na istome je području 1881 katolik u 332 domaćinstva, a 1882. godine 2573 katolika u 391 obitelji. Broj katolika u tim posljednjim desetljećima 19. st. pa sve do Drugoga svjetskog rata snažno raste. Tako je u župi 1892. godine već 508 obitelji i 3694 vjernika. Za sljedeće popise namamo podataka po selima, pa u brojku nije uključeno selo Kovači, koje je danas dio župe Tomislavgrad, a tada je bilo dio župe Bukovice. Godine 1902. u župi je 3813 župljana u 554 obitelji; 1912. godine 581 kuća i 3963 katolika (te 1536 muslimana, 371 pravoslavni, 14 Židova); 1917. godine 4096 župljana; 1932. godine 5558 župljana u 657 domaćinstava; 1940. godine 5411 župljana. Rat je ovoj župi odnio čak 594 života; više zapravo krvavo partizansko poraće, nego rat. Ipak ni taj strašni gubitak nije zaustavio snažni rast stanovništva u dvama-trima poratnim desetljećima, zbog još uvijek visoke stope nataliteta. Tomu valja pribrojiti i velik broj obitelji iz duvanjskih sela, i iz drugih duvanjskih župa, koje su se u posljednjih 30-40 godina preselile u grad. U župi je 1962. bilo 6376 vjernika u 1009 obitelji (bez Kovača). Godine 1975. (s Kovačima) župa broji 7713 vjernika u 1373 obitelji. Broj i dalje raste: godine 1987. u župi je 8200 župljana u 1701 obitelji, a 1997. godine 8600 župljana u 1918 obitelji (u taj je broj uračunato i 705 osoba koje privremeno borave u inozemstvu). Na toj razini broj se zadržava do danas. Godine 2005. u župi ima 2120 obitelji s 8754 vjernika, a 2010. godine 2388 obitelji s 8323 vjernika. Po naseljima: Blažuj 44 – 155, Bobara 39 – 162, Buhovo 12 – 31, Ćavarov Stan 14 – 47, Eminovo Selo 116 – 428, Jošanica 42 – 149, Kolo 198 – 734, Kovači 59 – 199, Kuk 36 – 112, Letka 96 – 317, Lug 50 – 167, Mokronoge 52 – 229, Oplećani 17 – 67, Podgaj 42 – 147, Sarajlije 79 – 293, Srđani 65 – 212, Stipanjići 149 – 539, Tubolja 18 – 47, Vedašić 129 – 443, Vučipolje 1 – 1, grad Tomislavgrad 1130 – 3844.

Župnici

Popis kako gvardijana, tako duhovnih pomoćnika i drugih franjevaca koji su djelovali i boravili u duvanjskoj župi već je objavljen (str. 80-82). Ovdje stoga objavljujemo samo popis duvanjskih župnika:

fra Ivan Marijanović 1828.-1830.

fra Marijan Šunjić 1830.-1832.

fra Nikola Glavočević 1832.-1833.

fra Ivan Vidošević 1833.-1834.

fra Bono Marinović 1834.-1836.

fra Ivan Marijanović 1836.-1840.

fra Ante Vukadin 1840.-1845.

fra Mate Ćorić Beljo 1845.-1848.

fra Lovro Soptić 1848.-1850.

fra Anđeo Primorac 1850.-1857.

fra Filip Ćorić 1857.-1860.

fra Franjo Primorac 1860.-1862.

fra Petar Knežević Šalavija 1862.-1866.

fra Ivo Bagarić st. 1866.-1867.

fra Blaž Jerković st. 1867.-1871.

fra Petar Kordić 1871.-1880.

fra Stjepan Vuletić 1880.-1883.

fra Kažimir Bebek 1883.

fra Augustin Zubac 1883.-1886.

fra Anđeo Nuić 1886.-1889.

fra Grgo Jovanović 1889.-1894.

fra Franjo Dobretić Bašadur 1894.-1895.

fra Anđeo Nuić 1895.-1898.

fra Silvestar Vasiljević 1898.-1899.

fra Ljudevit Radoš 1899.-1906.

fra Ante Šola Sladoja 1906.-1909.

fra Augustin Matić 1909.-1913.

fra Bariša Drmić 1913.-1914.

fra Mijo čuić 1914.-1936.

fra Tadija Beljan 1936.-1938.

fra Klement Dokić 1938.-1941.

fra Sebastijan Lesko 1941.-1948.

fra Bogdan Ćubela 1948.-1952.

fra čedo Škrobo 1952.-1955.

fra Teofil Leko 1955.-1958.

fra Hadrijan Sivrić 1958.-1964.

fra Ivo Bagarić 1964.-1970.

fra Ferdo Vlašić 1970.-1978.

fra Ante Perković 1978.-1985.

fra Ante Ivanković st. 1985.-1988.

fra Jozo Križić 1988.-1991.

fra Gabrijel Mioč 1991.-2005.

fra Vinko Kurevija 2005.-2010.

fra Gabrijel Mioč 2010.-

Izvori: Robert JOLIĆ, ŠEMATIZAM HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE, Mostar, 2012., str. 245-251

Stranicu uređuje: administrator1@nekros.info